Raspad Radničke fronte korak je naprijed u formiranju prave radničke partije u nas

Razgovarao: Rade Dragojević

Razgovarali smo s Karlom Jurakom, Zlatanom Topalovićem i Kristijanom Ružmanom, članovima nove inicijative za radničku partiju i članovima bivšeg Koordinacijskog odbora Radničke fronte o razlozima raspada RF-a i perspektivama za budućnost na političkoj ljevici u nas.

Intervju - raspuštena RF

Možete li ukratko sumirati razloge rascjepa i konačne disolucije Radničke fronte, s naglaskom na politička, a ne samo organizaciona razilaženja?

Karlo Jurak: Do rascjepa u Radničkoj fronti došlo je, prije svega, uslijed višemjesečnih neslaganja i sukoba između dviju struja za koje se uspostavilo da se zapravo fundamentalno razlikuju ideološko-politički, što se samo odražava na pitanju ustrojstva partije. Stoga, ne bih oštro razdvajao politička od organizacijskih razilaženja, jer su pertinentna. I u teoriji i u praksi, jedna je grupa bila orijentirana marksistički i historijsko-materijalistički, s naglaskom na pitanja povezivanja radništva i stvaranja jake organizacije koju će radnici moći prepoznati kao svoju i povesti se za njome radi ostvarenja svojih materijalnih interesa koji se u konačnici svode na obaranje kapitalizma; dok je druga grupa bila orijentirana sitnoburžoaski i anarhistički, s naglaskom na identitetska pitanja gledajući romantičarski na organizaciju kao na utopijsko društvo.

Jurak: Dirdem grupa u Radničkoj fronti je bila orijentirana sitnoburžoaski i anarhistički. Karakteristično za tu grupaciju bila je i infantilizacija političkih pitanja što je rezultiralo konstantnim nepolitičkim optužbama na račun prve grupacije (osobna vrijeđanja, odbijanje suradnje). U tome se upravo skriva jedno od važnijih političkih razilaženja - ta tzv. "dirdem" grupacija pokazala je svoju nedoraslost politici uopće, a kamoli radničkoj politici, ponašajući se kao da je u NGO-u ili tek skupini građana

Upravo je ta potonja grupa, koja se zanosila idejom "direktne demokracije", bila ta koja nije podnosila to razilaženje te je težila homogenizaciji Radničke fronte čime bi ona prestala biti "frontom". Karakteristično za tu grupaciju bila je i infantilizacija političkih pitanja što je rezultiralo konstantnim nepolitičkim optužbama na račun prve grupacije (osobna vrijeđanja, odbijanje suradnje). U tome se upravo skriva jedno od važnijih političkih razilaženja - ta tzv. "dirdem" grupacija pokazala je svoju nedoraslost politici uopće, a kamoli radničkoj politici, ponašajući se kao da je u NGO-u ili tek skupini građana. Uslijed svega toga došlo je do rascjepa.

Čest je stav da su za rascjep RF-a podjednako krive dvije „svađalačke strane“, odnosno da je ljevica ionako sklona sektašenju. Kako biste, u odnosu na taj prigovor, objasnili ovo što se dogodilo u RF-u?

Zlatan Topalović: Zaključiti da se RF raspao zbog sektašenja mogao bi samo netko neupućen u događaje u RF-u ili one snage u društvu kojima je u interesu da se u javnosti ovaj raspad prikaže kao dječja svađa – pri čemu se želi reći da se izgradnjom lijeve partije u Hrvatskoj mogu baviti samo djeca ili tamo neki zanesenjaci, jer veliki dečki ionako znaju da alternativa kapitalističkom sistemu ne postoji. Da, za raspad RF-a jesu odgovorne obje sukobljene strane, no da bismo vidjeli u čemu leži čija odgovornost treba razumjeti događaje koji su prethodili rascjepu, odnosno koji su doveli do raspada RF-a kao široke lijeve fronte. Za raspad su prvenstveno odgovorni oni članovi koji su smatrali da sve sukobe, pa tako i partijske, pošto-poto treba izbjegavati, a lista za odstrel neistomišljenika Mate Kapovića bila je samo takva do kraja izvedena misao. Sukob različitih mišljenja taj dio članova nije vidio kao nešto pozitivno, kao nešto što je pretpostavka kretanja prema naprijed. Odgovornost druge strane je u tome što ta strana nije dozvolila da se članove izbacuje na temelju fabriciranih, neutemeljenih optužbi. Druga strana nije pristala da se od RF-a napravi partija u kojoj će vladati jednoumlje, s potpunom sviješću da će se u javnosti ovaj raspad pokušati iskoristiti da bi se stvaranje lijeve partije u Hrvatskoj prikazalo nemogućim. Dakle, RF je ugasilo stadionsko poimanje demokracije i ovo je dobra prilika da se ljevica koja se želi organizirati napokon suoči s deficitima tako shvaćene demokracije. Dio ljudi koji je podržao Kapovića prilikom slaganja te liste za odstrel prije ili kasnije će shvatiti da su bili na pozicijama jedne Željke Markić i njezinog poimanja demokracije, na pozicijama gdje se većina spašava od navodnog terora manjine. U međuvremenu, mi ćemo krenuti u izgradnju partije u kojoj će svaki član imati pravo na drugačije mišljenje. Formaliziranje struja (frakcija) u partiji jedan je od preduvjeta unutarpartijske demokracije. Većina u RF-u, nažalost, nije prihvatila formaliziranje frakcija kao rješenje za neizbježne sukobe. Osobno, smatram da je raspad RF-a samo korak naprijed prema stvaranju lijeve, radničke partije u Hrvatskoj, nova prilika u kojoj će nam pozitivna iskustva RF-a svakako koristiti.

Kako definirati proletarijat, a kako radnike danas, s obzirom na to da smo iz faze fordizma ušli u postfordističu fazu i da postoji velik broj prekarnih radnika i ostalih oblika povremenog zapošljavanja te velik broj nezaposlenih?

Zlatan Topalović: Položaj radnika, u onom dijelu svijeta koji zovemo Zapadom, na početku 20. stoljeća u industrijskoj, "fordističkoj" fazi i položaj današnjeg "postindustrijskog" radnika sasvim sigurno nije isti. Današnji radnik bori se za očuvanje već ranije stečenih prava i tu je, u toj njegovoj konzervativnoj poziciji, razlika u odnosu na proletera koji se borio za svoja još nepostojeća (radnička) prava. No, ono što i jedan i drugi radnik dijele jest sustav unutar kojega proizvode, kapitalizam. Dakle, moderni radnik 19. stoljeća – proleter kao i današnji prekarni radnik nalaze se u istom odnosu prema kapitalu.

Topalović: Za raspad su prvenstveno odgovorni oni članovi koji su smatrali da sve sukobe, pa tako i partijske, pošto-poto treba izbjegavati, a lista za odstrel neistomišljenika Mate Kapovića bila je samo takva do kraja izvedena misao. Sukob različitih mišljenja taj dio članova nije vidio kao nešto pozitivno, kao nešto što je pretpostavka kretanja prema naprijed. Odgovornost druge strane - dakle naše - u tome je što nije dozvolila da se članove izbacuje na temelju fabriciranih, neutemeljenih optužbi

Marksistička teorija, od koje mnogi danas zaziru, omogućava nam da detektiramo ono zajedničko modernom radniku 19. stoljeća, industrijskom radniku 20-og i današnjem prekarnom radniku 21. stoljeća, a to je odnos radne snage i kapitala. Tako je upravo marksistička analiza kapitalističkog načina proizvodnje ona analiza koja nam omogućava i djelovanje u smjeru ukidanja kapital odnosa, za razliku od danas vrlo popularne '99 posto analize' koja nam govori više-manje poznatu stvar, da kapital ima tendenciju stvaranja monopola. No što ćemo s tim? Prema takvoj analizi jedan Todorić navodno dijeli istu sudbinu svoje blagajnice. Radnik je, bio on prekarni, industrijski ili postindustrijski, u svim fazama razvoja kapitalizma odvojen od proizvoda svoga rada. Imperativ koji stoji pred radnicima, bilo prekarnim, bilo onima koji još uvijek uživaju u vlastitim snagama već izborenim radničkim pravima, jest povezivanje u onu društvenu snagu koja će ići za ukidanjem ovog sustava koji ih eksploatira. Radnik je po definiciji onaj koji iznajmljuje svoju radnu snagu, onaj koji nije u vlasništvu sredstava za proizvodnju. Dakle, pozicija radnika danas, u postindustrijskoj, postfordističkoj fazi, identična je onoj poziciji radnika u 19. stoljeću. Prekarni radnik u ovoj fazi kapitalizma nije drugo nego nekadašnji moderni radnik - proleter. Zamka u koju prekarni radnik danas ne smije upasti jest od kapitalista potenciran sukob između njega i onog radnika koji uživa već izborena prava. Jedan i drugi zajedno se moraju okrenuti prema izvoru svoje eksploatacije – kapitalizmu kao društveno-ekonomskom sistemu. Njihova zajednička borba ne smije se vraćati i usmjeravati na već izboreno osmosatno radno vrijeme ili na pravo na plaćeni godišnji odmor, današnji minimalni zahtjevi moraju biti radikalniji od zahtjeva 19. i 20. stoljeća. Što se tiče nezaposlenosti, ona je u kapitalističkom društvu mehanizam preko kojeg se vrši pritisak na plaću, tako da je iluzorno očekivati da se unutar kapitalizma ikada može postići puna zaposlenost. Upravo je visoka stopa nezaposlenosti, a posebno u državama perifernog kapitalizma poput Hrvatske, jedan od glavnih razloga zašto radnici, boreći se za golu egzistenciju, pristaju raditi za plaću koja je manja od zakonom definiranog minimalca.

Kako animirati radništvo na organiziranje? Kako doprijeti do onih koji nisu sindikalno organizirani, prije svega u privatnom sektoru?

Kristijan Ružman: Radnici se ne organiziraju sindikalno ili zbog toga što su izgubili povjerenje u sindikate ili zbog toga što im privatnici sindikalno organiziranje čine nemogućim. Kod takvih radnika prije svega treba raditi na osvještavanju njihove klasne pozicije, i to pomoću raznih tribina, radničkih upitnika i novina. U tom procesu je također važno istaknuti nužnost sindikata kao prvog koraka u ostvarivanju radničkih prava, prvenstveno kroz kolektivne ugovore. Međutim, tu se susrećemo s posljedicama dugogodišnjeg sustavnog angažmana države i političkih elita na zamjeni klasnog s nacionalnim; taj mit na ovim prostorima posebno treba razbijati. Osim toga, sustav radnicima u borbi za svoja prava konstantno prijeti sve većom armijom rezervnih radnika koji će ih spremno zamijeniti za ista ili čak manja prava. Radnike možemo osvijestiti i poticati na organiziranje neposrednim kontaktom, sudjelovanjem u njihovim akcijama, prosvjedima, štrajkovima i usmjeravanjem njihove borbe. Trebamo ih povezivati i ukazivati na to da svi njihovi problemi proizlaze iz kapitalističkog načina proizvodnje.

Ružman: Radnike u privatnom sektoru uporno se uvjerava da su prava radnika javnih i državnih službi previsoka. Međutim, to se samo tako prezentira da se prikriju stvarni razlozi mizernog položaja radnika u privatnom sektoru te da se stvori sukob među radnicima privatnog i javnog sektora. To je ujedno onda i opravdavanje potencijalnih privatizacijskih procesa u javnom sektoru

Također, trebamo surađivati sa sindikatima i radikalizirati ih, preusmjeriti njihovu pažnju s partikularnih problema, odnosno, s manifestacija ovog sistema na sam sistem i njegov izrabljivački karakter. Radnike u privatnom sektoru uporno se uvjerava da su prava radnika javnih i državnih službi previsoka. Međutim, to se samo tako prezentira da se prikriju stvarni razlozi mizernog položaja radnika u privatnom sektoru te da se stvori sukob među radnicima privatnog i javnog sektora. To je ujedno onda i opravdavanje potencijalnih privatizacijskih procesa u javnom sektoru. Naš je temeljni zadatak ujediniti sve radnike neovisno o sektoru i postojećoj razini prava, stvarati solidarnost među njima, povezivati ih i usmjeravati ih u zajedničkoj borbi. Postojeći sistem nam, u neku ruku, i sam pomaže u radikalizaciji radnika jer svakodnevno sve više narušava njihova prava i sve češće ih tjera do ruba egzistencije. Samim sudjelovanjem u sindikatima radnička pozicija i perspektiva neće se značajno promijeniti; treba promijeniti sistem, a za to je potrebno organizirano političko djelovanje kroz discipliniranu radničku partiju.

Po čemu će se nova partija u nastanku razlikovati od zagovaratelja direktne demokracije i od ostalih, mahom minornih, partija na ljevici?

Karlo Jurak: Nova partija bit će doista radnička antikapitalistička partija temeljena na marksizmu kao učenju o oslobođenju radničke klase. To podrazumijeva da će ona uistinu djelovati prema radnicima tako da je radnici prepoznaju kao svoju, odnosno kao onu u kojoj vide svoje temeljne interese. Isto vrijedi i za ostale potlačene društvene skupine od koji se neće raditi identitetski problem, već će se njihovi interesi politički artikulirati u cjelini društva s naglaskom na središnju ulogu radničke klase. Nova partija neće se baviti građanskim aktivizmom (performansi, sit-inovi...), već radničkim i sindikalnim povezivanjem, radom na terenu, u štrajkačkim odborima, pa ako treba i unutar institucija postojećega društva. Ona neće u sebi projicirati buduće društvo nego će biti oruđe u postojećem društvu da se isto uopće može negirati, odnosno preobraziti. Također neće biti primjer "šminkerske" lijeve partije čija je glavno obilježje jugonostalgija i nepostojanje vizije političkog djelovanja u sadašnjosti. Neće biti ni jedna od "avanturističkih" partija čije se djelovanje svodi na ispisivanje grafita. Nasuprot tome, bit će svjesna poučaka iz bogate povijesti radničkog pokreta te će iste prilagođavati i primjenjivati u sadašnjosti i aktivno će participirati na izmjeni te sadašnjice. Za sve to će, naravno, trebati podrška ponajviše svih radnih i potlačenih ljudi.

11. listopada 2015.

Priopćenje o raspuštanju Radničke fronte

9. svibnja 2014. - 3. listopada 2015.

Raspuštanje Radničke fronte

Kao osnivači, članovi Koordinacijskog odbora i aktivni članovi obraćamo se javnosti s viješću da Radnička fronta od danas, nažalost, više ne postoji. Slabljena višemjesečnim pokušajima gušenja unutarpartijske demokracije i opstrukcijom rada temeljnih i legitimno izabranih partijskih tijela, u konačnici je uništena rascjepom nastalim uslijed pokušaja čistke, odnosno kolektivnog izbacivanja svih onih članova koji su se suprotstavljali takvim tendencijama. Ovaj pokušaj puča i čistke nije uspio, a kao njegova posljedica zbio se potpuni rascjep i Radnička fronta je njime prestala postojati. Kao razlog izbacivanja nepoćudnih naveden je "ozbiljan ideološko-koncepcijski sukob u kojem postoje dvije 'frakcije'". No iza onoga što se predstavljalo i potenciralo kao frakcijski sukob zapravo se krio pokušaj klike, predvođene Matom Kapovićem, da zbog želje za neograničenom vlašću u RF-u napravi puč i izbaci sve neistomišljenike.

Podsjetimo, Radnička fronta osnovana je kao široka lijeva fronta otvorena za sve one koji su protiv kapitalističkog sistema i koji se žele boriti za radnička prava. Temeljni dogovor prilikom osnivanja bio je: poštivanje teorijsko-ideoloških razlika svih članova, što je značilo da su sve antikapitalističke i radničke struje dobrodošle sve dok djeluju u skladu s programskim principima. No već prilikom donošenja osnovnih partijskih dokumenata, a intenzivno u posljednjih pola godine, Mate Kapović i nekolicina članova djeluju izrazito protuprogramski, namjerno kršeći programske principe RF-a te vršeći političko i verbalno nasilje nad neistomišljenicima. To nasilje je kulminiralo nedavnim događajima kad je zatraženo izbacivanje gotovo trećine članstva iz RF-a samo zato što se navodno ne slažu s direktnom demokracijom kao oblikom njegova ustroja, a zapravo s labavom i neuređenom organizacijom koja pod egidom horizontalizma pogoduje neformalnim, zakulisnim i nikom odgovornim vođama, odnosno Mati Kapoviću koji je pod krinkom direktne demokracije uporno pokušavao ostvariti punu vlast i kontrolu nad RF-om. Ideja direktne demokracije tako se preokrenula u svoju suprotnost zahvaljujući nepostojanju mehanizma kontrole, odgovornosti i jasno definiranih pravila te zaduženja.

Posebno je problematično to što su malobrojni pokretači inicijative za kolektivno izbacivanje nepoćudnih potpuno arbitrarno sastavili dvije liste, jednu na koju su uvršteni oni koji su navodno "za samoupravnu partiju" i drugu na kojoj su oni navodno "protiv samoupravne partije" koje treba isključiti. Liste su sastavljene uz obrazloženje da "nažalost, skupa više ne možemo", bez mogućnosti da se brane. Naime, pokretači te inicijative jasno su naglasili da će "zadržati svoje pravo da odluče tko će biti na kojoj listi, pa neće biti moguće da netko za koga se zna da se protivi samoupravnoj partiji odjednom sjeti da on ipak nije protiv toga". Osim što se ovime očigledno krši pravo na teorijsko-ideološke razlike upisano u programske dokumente, ukida pravo na drugačije mišljenje i guši unutarpartijska demokracija, tvrdnje da netko zna tko treba biti na kojoj listi, neovisno o njegovom stavu i glasanju, neodoljivo podsjećaju na instrumentarij identitetskih politika i liste koje su se sastavljale devedesetih. Dakle nije riječ o razlazu, kako su to nevino tumačili, nego o izbacivanju uz samovoljno etiketiranje članstva "tko je na kojoj strani". Nažalost, želje za konstruktivnim radom kod Kapovića i još nekolicine članova – usmjerenih isključivo prema medijskoj propagandi i skupljanju lajkova na Facebooku, a ne prema radnicima – nije bilo. Kad nije pomagalo stadionsko shvaćanje demokracije i čista majorizacija, posezalo se za opstrukcijom rada legitimno izabranog Koordinacijskog odbora, a opstrukcijama su se služile i čitave pojedine lokalne organizacije (ponajviše Pula).

U isto vrijeme RF je bio u stanju kaosa, bez ikakve strategije i bez odgovornosti njegovih članova koji su sa zaduženjima bili svuda i nigdje, a sve pod krinkom direktnodemokratskog ustroja. Zbog toga je Kapović i mogao ustoličiti svoju autokraciju i na neformalan način (preko neslužbenih komunikacijskih kanala) vršiti pritisak na članove i utjecati na donošenje političkih odluka štetnih kako za sam RF tako i za rad partije u radničkom pokretu. Pritom se bavio manipulacijama, koristeći fabricirane optužbe i konstrukcije (nazivanje neistomišljenika "autokratima").

Za razliku od Facebook partije, svi mi vjerni tradicijama na kojima je RF osnovan želimo političku organizaciju koju će radnici prepoznati kao svoju i koja će prepoznati radnike kao svoje. I dalje ćemo raditi na organiziranju i konsolidiranju radničkog pokreta, povezujući sve radnike, i tako im pomoći da se što bolje pripreme za klasnu borbu koja je neminovna. Sudjelovati s radnicima u njihovoj svakodnevnoj borbi, a ne uvlačiti ih u hipijevsku komunu i identitetske politike – to je razlika u pristupu u odnosu na Kapovića.

Vjerujemo da je takva partija i potrebna i moguća – stoga kraj RF-a ne znači kraj organiziranja ljevice u našoj zemlji, nego novi početak za ljevicu čiji će primarni cilj biti organiziranje radnika i sindikata te povezivanje s progresivnim partijama i pokretima u svijetu radi zajedničke borbe protiv kapitalizma. Usmjereni prema tom cilju, pozivamo sve dosadašnje simpatizere Radničke fronte, a pogotovo bivše članove koji su u proteklim mjesecima ovu organizaciju napustili zbog nasilja provođenog od Kapovića i njegove klike, da nam se pridruže u izgradnji nove političke organizacije koja će biti utemeljena na principima radničke i sindikalne politike, rada na terenu, povijesnog iskustva radničkog pokreta te zaista demokratskog, ali i discipliniranog, unutarnjeg uređenja.

U ime Radničke fronte u raspuštanju, članovi Koordinacijskog odbora:
Željko Budić, Karlo Jurak, Kristijan Ružman, Zlatan Topalović

Često postavljana pitanja i odgovori

1. Što se zbiva s Radničkom frontom?

U Radničkoj fronti se dogodio rascjep čiji je uzrok bila kampanja koju je sa svojim istomišljenicima pokrenuo Mate Kapović. Cilj kampanje bio je pokrenuti izbacivanje oko trećine članova partije pod obrazloženjem ideološke neprihvatljivosti stavova, a na temelju liste imena koju je sastavio Kapović. Navedeni članovi bili su naime najglasniji kritičari uzurpacije vlasti neformalnim kanalima do koje je dolazilo u RF-u, protivnici Kapovićeve verzije tzv. “direktne demokracije” (koja je pod plaštom izostanka struktura i kvoruma za glasanje dovela do niza manipulacija i uzurpacije vlasti), te zagovornici okretanja prema radničkoj klasi i utemeljivanja politike na marksističkoj teoriji. Takav pokušaj čistke – koji je trebao završiti u punom preuzimanju vlasti jedne frakcije pod vodstvom jedne osobe – suprotan je principu široke fronte, otvorene prema najširem spektru antikapitalista, na kojemu je RF osnovana.

Odgovor na kampanju čišćenja nepoćudnih bio je potpuni rascjep Radničke fronte: Kapović je oko sebe uspio okupiti manje od 30 pojedinaca, te prisvajajući dosadašnji facebook kanal RF-a pokušava širiti dezinformacije kako Radnička fronta postoji i dalje. Tu međutim nije više riječ o Radničkoj fronti, nego o Kapovićevoj partiji koja nema nikakvo pravo pozivati se na kontinuitet sa organizacijom koja je utemeljena kao široka fronta.

2. Na Facebook stranici Radničke fronte tvrdi se kako RF postoji i dalje? Kome vjerovati?

Ne treba nikome vjerovati a priori, već je potrebno objektivno odvagnuti argumente i činjenice. Oko Kapoviće frakcije je trenutno okupljena manjina Lokalnih organizacija (Split i Osijek su napustili RF), manjina članova (tridesetak od preko stotinjak koliko je brojila RF), te ista nema većinu niti u Koordinacijskom odboru. Većina onih koji su bili osnivači RF-a također su je napustili. Na temelju ovakvog objektivnog stanja stvari nikako se ne može govoriti o daljnjem postojanju Radničke fronte. Osnivači, članovi Koordinacijskog odbora, simpatizeri i članovi koji su se sukobili s pokušajem čistke i puča ne tvrde – za razliku od suparničke strane – kako oni predstavljaju Radničku frontu. Ne, mi samo tvrdimo kako je raspad Radničke fronte objektivna činjenica i kako je stoga potrebno pristupiti osnivanju nove partije, kao i to da frakcija Kapovića nema nikakvo pravo da se predstavlja kao RF.

Uostalom, može se veoma lako vidjeti kako su stavovi koji se objavljuju na dosadašnjem facebook kanalu RF-a – kojeg je u međuvremenu prisvojila pučistička frakcija – kontradiktorni, lišeni činjenica, te izbjegavaju odgovaranje na argumente suparničke strane; umjesto toga se usmjeravajući na uvrede, poricanja, optužbe za laži te poznati tip konstrukcija “sve je u redu, u toku su manji tehnički problemi” itd. Kapovićeva frakcija je uspjela prisvojiti samo dosadašnju facebook stranicu – i to na osnovu toga što su prije navedenih događaja s popisa administratora planski uklanjani svi nepoćudni pojedinci. Facebook – politički, organizacijski i ideološki centar i stožer ove frakcije (koji je dugo služio neformalnim i nedemokratskim direktivama koje su zaobilazile službena ustrojstva partije)- tako je ostao njezina jedina utvrda.

3. Jesu li službena stranica Radničke fronte i mail hakirani?

Ne. Radi se o konstrukciji lansiranoj od strane Kapovića kako bi se objasnila očita nelogičnost u njegovim tvrdnjama. Ako se u RF-u nije dogodio rascjep i ako je – kako se tvrdi – samo nekoliko ljudi izbačeno onda je potrebno objasniti kako se dogodilo da se službena stranica, službeni forum organizacije i dokumenti ne nalaze pod kontrolom njegove frakcije. Sve navedeno nije hakirano, već se nalazi pod kontrolom članova KO-a, osnivača i članova RF-a koji su se sukobili s navedenim pokušajem čistke. Sve je poduzeto s namjerom da se javnost obavijesti o nedavnim događajima u RF-u, te da se spriječi da jedna osoba i jedna (sitnoburžoasko-anarhistička) ideološka struja uzurpira čitavu Radničku frontu, koja je osnovana upravo kao široka atikapitalistička partija u kojoj su dobrodošle sve struje koje teže društvenoj promjeni.

4. Stoji li iza priopćenja o raspuštanju samo četvorica ljudi?

Ne. Ponovno se radi o falsifikaciji protivničke strane koja ovakvim fabrikacijama želi ostvariti dojam kako se ništa nije dogodilo i za sebe preuzeti političke ostatke RF-a. Priopćenje o raspuštanju u ime svih progresivnih, marksistički i radnički orijentiranih članova RF-a potpisalo je četvero članova Koordinacijskog odbora, izvršnog političkog tijela organizacije. Upravo to daje nepobitan dokaz o ozbiljnosti raspada i potreban legitimitet za njegovu objavu – od 8 članova KO-a, 4 potpisuju navedenu rezoluciju. Sama priprema dokumenta, kao i njegovo dogovaranje i usvajanje dogodilo se u širem krugu zainteresiranih. Na anti-pučističkoj strani se nalazi većina osnivača RF-a, polovica članova Koordinacijskog odbora, čitave Lokalne organizacije, kao i veliki dio članova – riječ je o preko tridesetak aktivista kojima treba dodati i simpatizere RF-a koji su se u međuvremenu upoznali s čitavom situacijom. Stoga se ova zbivanja mogu objektivno okarakterizirati na samo jedan način: cijepanje Radničke fronte na dva dijela, uslijed čega nije više moguće tvrditi kako ona postoji.

5. Da li se ovaj rascjep mogao izbjeći?

Podsjetimo, Radnička fronta osnovana je kao široka lijeva fronta otvorena za sve one koji su protiv kapitalističkog sistema i koji se žele boriti za radnička prava. Temeljni dogovor prilikom osnivanja bio je: poštivanje teorijsko-ideoloških razlika svih članova, što je značilo da su sve antikapitalističke i radničke struje dobrodošle sve dok djeluju u skladu s programskim principima. No već prilikom donošenja osnovnih partijskih dokumenata, a intenzivno u posljednjih pola godine, Mate Kapović i nekolicina članova djeluju izrazito protuprogramski, namjerno kršeći programske principe RF-a te vršeći političko i verbalno nasilje nad neistomišljenicima. To nasilje je kulminiralo nedavnim događajima kad je zatraženo izbacivanje gotovo trećine članstva iz RF-a samo zato što se navodno ne slažu s direktnom demokracijom kao oblikom njegova ustroja, a zapravo s labavom i neuređenom organizacijom koja pod egidom horizontalizma pogoduje neformalnim, zakulisnim i nikom odgovornim vođama.

Posebno je problematično to što su malobrojni pokretači inicijative za kolektivno izbacivanje nepoćudnih potpuno arbitrarno sastavili dvije liste, jednu na koju su uvršteni oni koji su navodno "za samoupravnu partiju" i drugu na kojoj su oni navodno "protiv samoupravne partije" koje treba isključiti. Liste su sastavljene uz obrazloženje da "nažalost, skupa više ne možemo", bez mogućnosti da se brane. Naime, pokretači te inicijative jasno su naglasili da će "zadržati svoje pravo da odluče tko će biti na kojoj listi, pa neće biti moguće da netko za koga se zna da se protivi samoupravnoj partiji odjednom sjeti da on ipak nije protiv toga". Osim što se ovime očigledno krši pravo na teorijsko-ideološke razlike upisano u programske dokumente, ukida pravo na drugačije mišljenje i guši unutarpartijska demokracija, tvrdnje da netko zna tko treba biti na kojoj listi, neovisno o njegovom stavu i glasanju, neodoljivo podsjećaju na instrumentarij identitetskih politika i liste koje su se sastavljale devedesetih. Dakle nije riječ o razlazu, kako su to nevino tumačili, nego o izbacivanju uz samovoljno etiketiranje članstva "tko je na kojoj strani".

S primarnim ciljem očuvanja organizacije i smirivanja tenzija, čak je u takvoj nasilnoj atmosferi pokrenuta inicijativa za sazivanjem Plenuma RF-a kao osnovog elementa direktne demokracije kako bi se sukob riješio kroz raspravu i dao svima mogućnost da iznesu svoju obranu argumentima, a ne zakulisnim igrama i huškanjem, međutim tzv. direktno-demokratska frakcija to je odbila uz obrazloženje: "Plenum sada ionako nije važan kad ćemo provesti svoj naum prije njega."

Iz svega ovoga je vidljivo kako je, nažalost, frakcija predvođena Kapovićem naumila da na svaki način izbaci one koji su joj stajali na putu prema potpunoj vlasti i nesmetanom provođenju i nametanju svojih ideoloških recepata, te je stoga od strane nje navedeno raspadanje RF-a bilo nametnuto.

6. Što je budućnost?

Za razliku od Facebook partije, svi mi vjerni tradicijama na kojima je RF osnovan želimo političku organizaciju koju će radnici prepoznati kao svoju i koja će prepoznati radnike kao svoje. I dalje ćemo raditi na organiziranju i konsolidiranju radničkog pokreta, povezujući sve radnike, i tako im pomoći da se što bolje pripreme za klasnu borbu koja je neminovna. Sudjelovati s radnicima u njihovoj svakodnevnoj borbi, a ne uvlačiti ih u hipijevsku komunu i identitetske politike – to je razlika u pristupu u odnosu na Kapovića.

Vjerujemo da je takva partija i potrebna i moguća – stoga kraj RF-a ne znači kraj organiziranja ljevice u našoj zemlji, nego novi početak za ljevicu čiji će primarni cilj biti organiziranje radnika i sindikata te povezivanje s progresivnim partijama i pokretima u svijetu radi zajedničke borbe protiv kapitalizma.

Kontakt

Pozivamo sve članove i simpatizere RF-a, kao i one koji su to nekada bili, da nam se pridruže u osnivanju i izgradnji nove partije koja će biti utemeljena na principima klasne i sindikalne borbe, aktivnosti usmjerenima prema radnim mjestima, unutarnje demokracije i discipline, kao i marksističke teorije.

E-mail: kontakt@radnicka-fronta.org
Tel: +385 (0) 98-980-3767